toliko je misli o kojima bi se moglo pričati ali ima ih toliko da mi naprave zbrku u glavi sličnu prometnom kolapsu 
..dolaze sa svih strana.. imam osjećaj da se sve spoje na nekom križanju i tu nastane totalni krkljanac u prometu, totalna blokada misli.. 
ajme ne mogu vjerovati da mi je veći dio posta izbrisan a koliko sam toga napričala..ma ne pada mi na pamet sve ispočetka pisat al samo da znate clip o babi vangi nije tu sam za sebe al tko će sada opet iznova krenut...i to sa bolovima u vratu od prekomjenog piljenja u kompjuter i sjedenja pogrbljene kičme..priča je bila o snovima al ostavimo to za drugi put kad se vratim u normalu:)
moja realnost
život mi se ne smiješi reklo bi se nemam života ili onoga što ga čini životom a to je sreća,živim iz dana u dan ..čekam da vrijeme prođe.. da me pregazi.. živim u prošlosti..u lošim sjećanjima..nemam nikog da me voli ni prijatelja s kojim bi djelila tajne..al navikla sam ja na samoću..možda i previše..toliko sam navikla da mi paranoju stvara i pomisao da budem u grupi nepoznatih ljudi ili onih koje nisam neko vrijeme vidjela..imam toliko monoton život da mi nervoza prolazi kroz tijelo na svaku sitniju promjenu u životu, da to sam ja..možda sam kukavica da si promjenim život učinim nešto za sebe al ja sam tako naučila da sam nitko i ništa i to ću uvijek imati u podsvijesti...koliko se za druge kaže da zrače optimizmom toliko se za mene može reči da zračim pesimizmom iako moj pesimizam nije puko sažaljevanje nad samom sobom nego duboko razvijena svijest od najranijih godina života,shvaćanje realnosti kakva ona jest..o svijetu u kojem živim normalno je daleko od normalnog....sve normalno je isparilo u nekim davnim davnim vremenima..sad se možemo sjećati samo onog što nam je nametnuto kao normalno i toga se držati jer drugačije ne znamo mislimo da je novac ono što nas drži na životu...al zapravo bi bez njega mogli samo kad bi htjeli..kad nas ne bi mamili raznim nepotrebnim stvarima..ko bebe kad im zapne za oko neka svjetlucava stvar..ovo govorim općenito za ljude jer rjetki bi kao ja npr. bili zadovoljni da novac ne postoji i da nikad i nije postojao al kako bi onda jedni bili na vrhu a drugi na dnu?...nitko ne voli da mu se nešto nameće al kad ti se nešto stalno nameće pomisliš da je to normalno da tako i treba biti...nametnuto nam je kako da živimo od malih nogu kako da razmišljamo što da jedemo kako da se ponašamo..što ćeš biti kad odrasteš?najpoznatije je pitanje postavjeno djeci..svi roditelji obično pucaju na poziciju doktora i slično.. što to ljude tjera da budu robovi drugima....sve je to reklama..radi za druge pa ćeš imat za kruh..zašto ne radiš za sebe pa ćeš imat i kruh i sve što želiš..većini je san imat kuću ili stan dobar auto i posao do penzije al meni snovi sežu puno dalje u neki prošli život možda život kakav sad imaju neki bogataši a davno su u njemu uživali ljudi bez auta skupih krpica stanova u centru grada itd. to je san o mirnom životu u prirodi u predivnoj šumi u drvenoj kolibi pokraj jezera daleko od civilizacije od politike ratova prljavog novca izopačenosti.. života u kojem su sreća i ljubav rijetkost...ali to je samo san a ovo je stvarnost.
25.11.2010. u 00:35 | 3 Komentara | Print | # | ^uvodna
pozdrav svima od novopečene blogerice :) mislim si ako su se svi toliko raspisali zašto ne bih i ja..možda pomaže da izbaciš iz sebe stvari koje te muče..možda je to sve radi nedostatka povjerenja pa onda pošto ne možemo izbiflat kod psihijatra ko amerikanci što mislimo i osjećamo.. zbog sredine da nas ne proglase luđacima a i manjka love pa onda navalimo pisati blogove ili komentare raznih članaka na internetu
što se tiče bloga mislim da im je dizajn mogao biti ipak bolji..prvo sam išla na blogger di imaju savršen dizajn al tamo bih trebala pisati na engleski ako očekujem da netko i čita što napišem a to mi baš i ne ide od ruke niti se vidim u tome..draže mi je bit među našim balkancima:) i laprdat o poznatim temama..ili nepoznatim kako se uzme..
